...stars went blue...

„Voljela bih da ti mogu reći.“ rekla je tužno Rhysu koji je bacio još jednu stolicu. Ona se raspukne na nekoliko manjih dijelova a zatim, nakon par trenutaka šutnje i promatranja istih, Rhys se okrene prema njoj i priđe joj bliže. Njegov dah je bio vruć, gotovo vreo, a oči su mu bile poput velikih zrcala. Vidjela je svoj odsjaj u njegovim užeglim zjenicama. Pitala se što mu sada prolazi mislima.
„Kako mi ne možeš reći?“ Po prvi puta je slušala njegov duboki glas u zanosu bilo kojemu osim onoga sreće. Po prvi puta njegov glas je bio ispunjen prijezirom. Samo jedna nesretna okolnost koja ih je dovela do ovoga trenutka ovdje. „Znaš da te mrzim?“ rekao je sa upitnikom na kraju na neki način tako potvrđujući da ga ona sada treba više nego ikada.
„Rhys…“ rekla je nježno pokušavajući mu objasniti da doista ne može… ne… ona ne smije…
„Mrzim te.“ Zalupio je vratima i izašao iz sobe.

Ostala je sjediti na hladnom parketu. Bio je jezivo tople smeđe boje ali nikada joj nije bilo hladnije na njemu. Osjećala je kako zrak bridi pod njezinim stopalima i kako se ježi od njega. Zatvorila je svoje oči i na samo jedan trenutak se pokušala prisjetiti svega što ih je dovela do njihove prve prave svađe. Aaya.
Od onog trenutka u kojemu je bila prisiljena vidjeti ga, večeri u kojoj je morala promatrati ga… da, od tada je znala da nije spremna na suočavanje s njim. Crni pramenovi njegove kose nestašno su titrali na njegovom čelu a on se konstantno smješkao ispod njih. Voljela bi reći da joj je to smetalo ali uživala je u njegovoj pozornosti. Što je više pokušavala reći da to nije dobro, što si je više pokušavala zabraniti podizanje pogleda prema njemu, više i češće… najgore od svega – i radije bi to radila. Podigla je glavu sa svojih koljena a zatim se prisjetila Rhysova lica kada je shvatio da neće dobiti odgovor na pitanje – zašto moj brat? Nije to ona radila namjerno. Možda čak i nije bila njena krivica. Doduše, svi su tako na to gledali ali ona… pa ona nije mogla. Doimalo se ispravnim.
„Žao mi Rhys.“ Papir, gotovo žut, pritisnula je malenim držačem u obliku bubamare a zatim je noseći torbu sama izašla na ulice noćnoga Pariza.

* * *

Bila je osobita ta djevojka pred kojom je te vlažne, jesenske noći stajao. Možda po tom njenom razigranom pogledu koji ga je znatiželjno pretraživao uživajući u malenim sitnim detaljima na njegovim rukama koje su je željele dotaknuti. Možda ju je jednom prije i vidio… Možda i jest ali nikako se nije mogao sjetiti. I odjednom, dok je gledao liniju njenog vrata, sine mu. Bila je to Samantha Ashley Bones… Ona koju su željeli svi muškarci pariškoga podzemlja. Pa čak iako nitko nije znao zašto su je željeli, bilo je nešto u ovoj djevojci što ih je tjeralo da organiziraju privatne zabave i dražbe samo kako bi ju dobili na jednu noć. Koja je to snaga ležala u njoj što je činila običnog muškarca da se pretvara u poslušnog roba gladnoga nje i njenih skrivenih strasti? Samantha je bila jedna od onih djevojaka koje bi, kada bi izašle na pozornicu pred sve one stare i mlade oči pariških iskusnih gledalaca, učinila da im se mašta, više od svega drugoga, pokrene poput mehanizma pokrenutoga samo na njen jedan odvažni, damski, ustrajni korak. Pa iako je na dražbama oduvijek bila skrivena dugim svilenim pelerinama pod kojima normalan muškarac nije mogao prepoznati djevojku, ovi gledaoci su znali tko je ona bila. Prva ili zadnja prečka na društvenoj ljestvici, najmanje ili najviše važna glumica u njihovom krevetu te noći… Oni su znali Samanthu prepoznati prema pogledu skrivenom ispod plavih šišaka, prema bademastim očima, prema kretnji bokova pod slojem haljine, prema kretnji nogu, prema njegovanim rukama… Jer vidite, sve te nevažne detalje mogli su zamijetiti muškarci koji su tražili savršenu djevojku iz bordela. A ona je svakako bila savršena. Niti jedna od njih nije imala mane – sve su bile tu kada ih se trebalo ali svakoga jutra one bi odlazile poskrivećki, tajno kako ih nitko ne bi vidio a vraćale su se samo po želji i naredbi. Djevojke iz bordela su imale prednosti koje normalna, dnevna žena, nikada ne bi mogla imati. Zbog toga su te večeri svi promatrači zavidjeli Aayi na slatkoj prednosti koju je imao dok je otkrivao koja djevojka se večeras skrivala iza crne duge maske… I dok je on dodirivao njene bokove, ostali muškarci nevoljko su titrali u svojim stolicama tražeći način da što prije dospiju pred to čudo Majke Prirode…pred to dijete koje im je moglo podariti blagostanje u svakom smislu te riječi. Željeli su i oni biti na Aayinom mjestu; imati priliku jednom provući prste kroz njenu kosu i samo jednom dotaknuti njene pune usne…iako je većina njih bila svjesna da to nikada neće moći. Možda zbog nedostatka volje ili nade, a sasvim sigurno zbog nedostatka novca. Te vlažne, jesenske noći ona je svima njima, možda tada više nego ikada, bila prva prečka na društvenoj ljestvici. I dok je Aaya prstima polagano prelazio preko njenih usana, ona ispusti tihi uzdah koji se gotovo preteško raširi prostorijom. Gledaoci upru svoje znatiželjne oči u usne koje su tako teški uzdah ispustile a zatim nastave netrpeljivo gledati u njene halje želeći maknuti Aayu iz privilegiranoga položaja u kojemu se nalazio.
„Imati ću te noćas.“ reče joj on gotovo nečujno usnicama nježno dodirujući njeno uho. Ona se nasmiješi blago, gotovo kao da se smije malom djetetu i sućutno ga pogleda.
„Možda me možeš kupiti ali ne možeš me imati. Mene nitko nema.“ On još jednom pređe prstima preko njenih plavih nestašnih pramenova.
„Ja ću te imati.“ Ruke joj ovije oko bokova koji pod jagodicama njegovih prstiju kliznu uz njegovo tijelo opijajući ga mekoćom i toplinom. U glavi mu se odvrti film nje – nje u raznim situacijama, nje nage pod njegovim prsima, nje tople i meke, nježne i samo njegove… „Imati ću te noćas.“ promrmlja još jednom želeći joj dati do znanja da će mu noćas pripadati, želeći joj dati do znanja da će se boriti. Imao je na to jednako pravo kao i svaki muškarac u ovoj prostoriji. Zatim se okrene na peti i ostavi ju samu na pozornici. Ona otkopčavši jedan gumb haljine pusti neka svile klizne s nje i ostane tek u prozračnoj svilenoj spavaćici. Namjestivši se na ležaj pred njima promotri Aayu koji je odlazio prema vratima. Bio je to stasit muškarac, zapravo, gotovo muškarac, sa tek navršenih 19 godina kojemu je vjerojatno otac plaćao ovu noć želeći ga pretvoriti u pravo muško. Bio je izuzetno privlačan. Tamnih upalih očiju, tanašnih oblih usana koje su bile izrazito nježne te još mekših prstiju koji su klizili njenim tijelom – sve to a i neke druge stvari su ga činile najpoželjnijim muškarcem u prostoriji. Crna kratka kosa se uznemiri na vjetru kada je netko nesmotreno otvorio prozor. On se tek osmjehne a zatim svoje velike znatiželjne oči uprti u njenu pojavu nalaktivši se na zadnji stol tik do izlaza.
Bila je tiha dok je promatrala kako ju svi ti silni muški pogledi odmjeravaju. Nikada joj to nije smetalo. Barem ne toliko kao drugim djevojkama. One su imale probleme s tim, njih je netko natjerao da se prodaju, da svake noći pripadaju drugom muškarcu. Ali ona… ona ne. Nikada. Možda je zbog toga bila drugačija. Njene oči boje ugaslih badema su zbog toga prštale samopouzdanjem, ona je zbog toga bila privlačnija i imala je pravo i snagu jedina birati s kime će i kada će s njim biti. Stvorila si je reputaciju za kojom su druge djevojke čeznule ili su o njoj tek mogle sanjati. I ne, ovo sada nije bila obična umišljenost. To je doista bilo tako. A ove noći – ona želi biti Aayina. Zamislila je njegove meke jagodice prstiju koje klize prema njenim bedrima istovremeno se poigravajući njenom mekom kožom. Prošli su ju trnci od njegova pogleda koji ju je skidao, koji je razotkrivao njena ramena, njen i ovako previše raskopčan dekolte… Odjednom se ona ustane sa ležaja. Pogledi svih posjetitelja upru poglede u nju. Znali su.
„Dražba je gotova.“ Nakon te rečenice nije moglo i neće biti povratka. Njena odluka je konačna. Vidjela je Aayin blagi osmijeh dok je promatrao njene kretnje. Prosijedi starac primi njenu ruku i povuče ju prema sebi. Savršeno ispeglano crno odijelo namreška se na ramenima dok joj je pokušavao objasniti da ni jedna dama ne može i ne smije tako brzo odlučiti s kime će spavati.
„Odluka je donesena.“ reče ona gotovo drsko. Kosa joj zatitra nad bahatim i ponositim joj ramenima a zatim krene prema onome kojega je izabrala. Čula je zvukove tuge, ponegdje i plača dok je hodala prema Aayi. Većina je znala koga je odabrala te noći i bila je spremna na razočaranje. Većina je očekivala strahovit gubitak novca koji su uložili na dolazak ovamo – sav taj novac koji su sada dali njoj… Biti jedan od tisuću muškaraca ovdje kojega je odabrala Samantha Ashley Bones – to nije bio samo privilegij, to je bilo ostvarenje snova nekih od ovih muškaraca. Nekima se i dalje smiješila u prolazu ali kada je došla do Aaye svaka gesta i pokret na licu nestane. Oči joj se zamrznu a čeljust ukoči pokušavajući upiti njegov miris. Pružila je ruke prema njemu a on prihvativši ih nježno ju ogrne svojim plaštem i pomogne joj da uđe u kočiju koja ih je čekala pred izlazom.
„Rekao sam ti da ćeš biti moja noćas…“ rekao je kada su sjeli u auto. On je svoje ruke ovio oko njenoga struka omogućivši joj da se udobno namjesti na njegovom ramenu.
„Krivo. Rekao si da ćeš me imati a ti si vjeruj, jako daleko od toga… Ako me ikada budeš imao to će biti vrhunac i moga i tvoga života.“ Okrenula se prema prozoru pokušavajući se koncentrirati na nebo puno zvijezda koje se caklilo iznad njih. Nije joj išlo. Miris njegova parfema je bio preugodan, previše joj je odgovaralo ležati pokraj njega, osjećala se preopuštenom, tako dalekom od onoga što je zvala poslom… Uz njega se osjećala gotovo kao… kao da mu je zaručnica. Djevojka spremna za udaju i za posljednju bitku prije predaje. A onda, opet, bila je predaleko od toga. On je bio još samo jedan u nizu sa prelijepim tamnim upalim očima.

* * *

U glavi joj je odzvanjao glas Dylana koji ju je molio da se vrati kući, da ne ide… da joj to nije potrebno.
A njoj? Njoj je to bio još samo jedan izazov.
Vječno lijepa, vječno mlada… Sa iskustvom stoljeća i stoljeća.
Beskonačnost za provesti.
Ne, nikako sama.

„Ali kad tad ćeš se morati vratiti…“ promrmljala je sama za sebe dok je gledala Aayu kako se razodijeva i liježe pokraj nje.

Iz mramornog neba je kišilo već danima. Osjećaj bezvoljnosti nikako ju nije prolazio. Čak i dok bi sanjivo promatrala sive oblake, nebo koje je u trenutcima tako podsjećalo na namreškanu površinu jezera, nije si mogla srediti misli i dokučiti tko je zapravo…
„Aaya.“
Glas joj je bio hrapaviji nego posljednjih dana. Osjećala je to svaki put kada bi progovorila. Ponajviše kada bi prozborila njegovo ime. Tada je znala da je njen glas sličniji Chrisovom nego njenom vlastitom, bila je svjesna grlenosti zvuka koji bi ispustila a opet neke čudnovate nježnosti i bolesne potrebe za suosjećanjem. Nije znala zbog čega joj je bilo tako žao te… te osobe pretpostavljala je. Da, mora da je osoba. To zna.
Glupo žensko šesto čulo.
Ono joj je nekada zbilja znalo pokvariti dan.
I sada dok je sjedila na izlaznim stepenicama kuće promatrajući lakirane cipelice u kojima se ocrtavalo nebo još uvijek tmurno i tamno, cipelice koje su bile zamazane vlatima trave i one iste cipelice čije su prljave trakice svijale se oko njenih nogu nešto više iznad gležnja, u mislima joj je još uvijek bio Aaya.
„Sam…“ Glas poput nježnih praporaka prolomi se prazninom. Kiša kao da je stala u toj jednoj sekundi promatranja djevojke ispred nje. Nije uopće bila svjesna kako se našla pred njom, odakle je došla, pa čak ni zašto je tu ali bila je uvjerena da je to najljepša djevojka koju je ikada vidjela. Svijetle kose, ali nikako plave, koja joj se spuštala sve do ispod ramena, te iste kose koja joj je bila prošarana kestenastim pramenovima koji su se savršeno slagali sa čudnovatim zelenkastim očima i rumenih usana, blijede kože…savršeno je podsjećala na…
„Oh Rhys…“ uzvikne ona odjednom zanemarujući Saminu pojavu na stepenicama. Njene zelene oči pomaknu fokus na dečka iznad nje. Čvrsto ga zagrlivši osjeti njegovo ponešto slabije kucanje srca. Zatim se odmakne i uz brižne riječi ponešto ga prekori.
„Opet si omršavio… Zar te uopće ne hrane?“ Rhys se nasmije jednim blagim osmijehom te se okrene prema Sam koja je još uvijek gledala u daljinu. Dopuštala je da joj tople kapljice kiše smoče kosu koja se sada već počela lijepiti za lice.
„Anna, ovo je Sam.“ Djevojka se nasmije jednim iskrenim osmijehom. Sam zaboli oko srca. Nije dugo vidjela jedan takav osmijeh. Odjednom joj je pamćenje bilo prepuno uspomena koje su stvorile ona i njena majka.
„Naravno da je to ona Rhys!“ reče djevojka pomalo bezobraznim tonom. Valjda je i sama znala tko je Sam.
„Sam, ovo je moja sestra.“ Ona joj pruži ruku i čvrsto stisne njen naizgled slabašan dlan. Unatoč blijedoj, gotovo prozirnoj koži i krhkoj građi, Anna je bila poprilično snažna. Valjda se nedavno nahranila pomisli Sam dok je hodala iza nje i Rhysa. Nije si mogla pomoći a da ne zamijeti njene rumene usnice još pri upoznavanju.
„Otac i majka te zovu na večeru.“ reče Anna dok su sjedali oko velikog bijelog stolića u dnevnom boravku. Sam je imala osjećaj da je Anna unijela nešto živosti u inače previše blijedu prostoriju.
„Kada? Ja… nisam siguran da ću moći.“
„Ah ludice, nisi samo ti pozvan.“ I onda uprti svoje uči u Sam koja je promatrala njenu zelenkastu proljetnu haljinu, tako drugačiju od vremena, tako drugačiju od prostorije, tako drugačiju od… bilo čega.
Nije znala kako bi ju opisala ali bila je tako sretna. Anna se stalno smijala ili barem smješkala. Iz zjenica bi joj isijavala sestrinska ljubav prema Rhysu. On je doduše bio malo hladan ali Sam je držala da je to normalno za njega. On je ljubav pokazivao jedino prema njoj. Od te pomisli navre joj rumenilo u lice.
„Ljubavi, ne moramo ići ako ne želiš…“ reče Rhys stišćući njenu ruku.
„Ne, želim. U redu je.“ Rhys kimne glavom prema sestri.
„Doći ćemo.“
Anna ustane iz naslonjača a zatim zagrli Sam koja se iznenadi zbog tog njenog postupka. U misli joj ponovno navru uspomene. Možda je Anna to osjetila ili je jednostavno znala što je trebala učiniti ali ona ju čvršće stisne uz sebe.
„Savršeno. Javit ću mami i tati da dolaziš.“ Na odlasku mu u ruke gurne maleno pisamce i u obraz mu utisne jedan cjelov.
„Do viđenja braco…“ Prstima prođe kroz njegovu razbarušenu kosu a zatim se okrene prema Samanthi.
„Bit će u redu.“ reče primivši njene ruke i utisnuvši jedan poljubac u njene dlanove.

* * *

Trčanje.
Vrata zatvorena.
Ona lupa, ona ih pokušava otvoriti…
Svejedno ništa.
Čuje zvuk koraka.
Oni odzvanjaju.
Kamen se lomi ispod njihovih stopala.
Ona i dalje lupa.
Zove ali nitko ne čuje.
Glas bolan, glas dalek.
Vrišti ali ne pomaže…
Upozorenje.
Ona ne smije ići.
Ona ne smije…
Ona ne…
Ona…

Krevet znojan. Ona ponovno ne može spavati. Glavobolja. Sutra treba ići upoznati Rhysove roditelje ali strah ju je. San koji sanja već noćima ne ostavlja ju na miru. Ponovno hladan strah. Bol u glavi.
Ali mora… Obećala je.

* * *

Kišilo je kada su krenuli. Cijelim putem atmosfera u autu se nije mijenjala. Rhys je bio zamišljen, mnogo bojažljiviji nego inače. Nije ostalo mnogo od osobe koja ju je tako samouvjereno branila od Chrisa. Čvrsto je držala njegovu blijedu ruku dok je vozio. Imala je osjećaj da to ne pomaže ali tako se osjećala mnogo sigurnijom.
Kada su stali pred Rhysovom kućom iz nje su automatski izletjela dva dečka. Jedan od njih je nosio veliki crni kišobran a drugi je otišao kod stražnjeg dijela auta. Rhys je otvorio prtljažnik i on je trčeći vamo-tamo u nekoliko minuta uspio iznijeti svu njihovu prtljagu. Prvi dječak je stajao pored vrata a zatim ih je na Rhysovo kimanje glavom otvorio te podigao kišobran visoko iznad Sam kako ne bi pokisla. Kada ih je vidjela na vratima uopće nije imala dojam da su tako visoki. Ovaj koji je nosio njen kišobran je bio smeđe kratke kose i smeđih očiju. Nosio je traperice i crnu majicu kratkih rukava a na nogama tenisice. Izgledao je gotovo ljudski. Vjerojatno je i bio pošto je na lijevoj podlaktici imao istetoviran logo Rhysove obitelji. Vampirski znak. Nešto što dugo nije vidjela. Mislila je da to nitko više ne radi. Prevarila se. Dečko se nasmiješio kada joj je otvorio ulazna vrata.
„Sam, ovo su moji roditelji.“ Pred njom su stajale dvoje osobe. Jedna od njih bila je vitka, visoka žena, reklo bi se u svojim kasnim tridesetim godinama, kose vezane u elegantnu francusku punđu na zatiljku glave a druga je bio muškarac nešto stariji od žene, odjeven u tamno zeleno odijelo, kose začešljane na jednu stranu i ponešto namrgođenog lica.
„Majko, oče, ovo je Samantha Ashley Bones.“
„Anna je imala pravo – doista si prelijepa.“ reče žena pružajući joj ruku. Blago se nasmiješi tako podsjetivši Sam na Annu koja je u međuvremenu došla u predvorje. Sada je bila mnogo ozbiljnija nego je bila zadnji put kada ju je vidjela.
„Gospodin Camreon.“ rekao je Rhysov otac čvrsto stisnuvši njenu ruku.
„Drago mi je.“ odvrati ona ponešto bojažljivo.
„A gdje je Aaaya?“ Sam se na zvuk toga imena okrene prema Rhysu. Nikada nije čula da Rhys spominje nekoga tko se tako zove. Trbuh joj se ispuni teškom neugodom i tjeskobom te osjeti kako ju napušta snaga. Lice joj je postalo bljeđe, ruke teške, a tijelo obuzme osjećaj malaksalosti dok se prisjećala svega što joj se s Aayom dogodilo.
Odjednom u prostoriju uđe dečko od kojih 19 godina, dakle godinu dana stariji od Rhysa, ali izgledom vrlo sličan njemu. Iste razbarušene kose samo je njegova bila tamna podsjećajući tako na gospodina Camerona. Čeljust mu je bila čvrsto stisnuta, čak i kada se nasmiješio za pozdrav. Njegova ramena su bila snažna a blijeda koža i čist ten su isticali njegove tamne zjenice i rumene usne.
„Ja sam Aaaya.“ reče on glasom zvonkim, teškim a istodobno ugodnim.